Preporučujemo aplikaciju za Vaš telefon!     Android iOS

Pretraga vesti



Četnička povest nestala u selima oko Čačka

post-title


Rukopis Dragiše Vasića „Istorija Ravne gore”, otkucan u tri primerka, završio je u magacinu Titove tajne policije, objavljuje ovih dana čačanski istoričar dr Miloš Timotijević.

[caption id="attachment_81327" align="aligncenter" width="672"] Dragiša Vasić za vreme rata sa pratiocima (Foto arhiva Narodnog muzeja u Čačku)[/caption]

Znameniti srpski mislilac i nacionalista, advokat Dragiša Vasić (1885–1945), sastavio je u kovitlacu Drugog svetskog rata temeljnu istoriju Ravne gore, koja je prekucana u samo tri primerka, ali danas niko ne zna gde su. Na to izvorno delo podsetio je nedavno istoričar Narodnog muzeja u Čačku dr Miloš Timotijević, u studiji „Dragiša Vasić i srpska nacionalna ideja”, čiji je izdavač „Službeni glasnik”.

Evo kako dr Timotijević za „Politiku” opisuje ta zbitija i ličnosti, pri čemu istorija beleži da je Vasić bio desna ruka đenerala Draže...

Prema svedočenju savremenika, Dragiša Vasić bio je pre svega književni stvaralac, što je potvrđeno i u Drugom svetskom ratu. U proleće 1942. radio je na mnogim problemima vezanim za propagandu pokreta generala Dragoljuba Mihailovića, ali i na pisanju „Istorije Ustanka” (odnosno „Istorije Ravne gore”).

Ta istorija obuhvatala je period koji otpočinje od Dražine pojave, neposredno iza kapitulacije, pa do pada Ravne gore, kojom su Nemci ovladali 6. decembra 1941. godine. Pišući taj rad Vasić se poslužio masom prikupljenih iskaza i arhivskom dokumentacijom. Sva izlaganja propratio je ličnim utiscima i kritičkim primedbama, ocenom događaja i ljudi.

Rad na ovom delu nije prekidao tokom celog rata. Dragiša Vasić je u jesen 1942. i dalje aktivno pisao „Istoriju Ravne gore”. Povremeno je čitao biografije pojedinih ravnogoraca svakom od učesnika u „Dražinoj akciji”. Nije krio svoj rad, tako da su Zvonko Vučković i Brana Stranjaković imali priliku da se upoznaju s delovima nezavršenog rukopisa.

Dragiša Vasić, prema svedočanstvu Jakše Đelevića, pred kraj rata završio je svoje delo, koje je zatim otkucano u tri primerka i dobro sakriveno na terenu šireg područja čačanskog kraja. Pored pisanja „Istorije Ravne gore”, Vasić je tokom rata vodio i dnevnik, što su znali svi iz ravnogorske organizacije.

„Istorija Ravne gore” nije bila tajna, tako da su ostala mnoga svedočanstva o strukturi ovog danas izgubljenog rukopisa. Vasić je odnos ravnogoraca s partizanima obrađivao zajedno s kapetanom Miloradom Mitićem, koji je 1941. bio zadužen za vezu Draže i Tita. Pored usmenih svedočanstava, Vasić je prikupljao i originalna dokumenta.

Prema sećanju Dimitrija Đorđevića, koji je čitao rukopis, Vasić je najviše obrađivao 1941. godinu, oštro kritikovao Mihailovića, pisao o pregovorima s Titom (za koga je mislio da je Rus), Dražinim pregovorima s Nemcima u Divcima (kada je hteo da aktivira bombu), sprečavanju plana da se general Simović padobranom prebaci na Ravnu goru u vreme kada se mislilo kako je Mihailović poginuo u napadu Nemaca, zatim i o uspostavljanju prve radio-veze s Londonom. Prema svedočenju daktilografkinje Jelisavete Jele Lazarević (rodom iz Čačka, ranije na službi u Ministarstvu pošta), koja je Vasiću kucala rukopis, „Istorija Ravne gore” imala je oko 900 stranica. Kako je izjavila, Vasićev tekst počinjao je propašću stare Jugoslavije i dolaskom Draže Mihailovića na Ravnu goru.

Vasić je pravio sintezu koja je obuhvatala sećanja učesnika i osvrt na autentičnu arhivsku građu. Prema izjavi Đure Đurovića, koji inače nije bio u dobrim odnosima s Vasićem, zaista je postojala dokumentacija o odgovornosti partizana za početak građanskog rata 1941. godine. Taj deo arhive Vasić nije nosio sa sobom. Prema Đurovićevom sudskom svedočenju, ta dokumentacija bila je dobro sakrivena. Zvonko Vučković je zabeležio kako je deo Vasićeve arhive zakopan u selu Rošcima na Kablaru, kod Mihaila Petrovića, bivšeg Dragišinog narednika sa Solunskog fronta.

To je najverovatnije bila i sudbina Vasićeve „Istorije Ravne gore”. Jedan primerak rukopisa, kao i obimna lična dokumentacija, zakopani su u selu Kaona kod Čačka pred Vasićev polazak u Bosnu, u jesen 1944. Prema većini istraživača, prava sudbina memoara i drugih dokumenata ostala je nepoznata, mada postoje svedočenja da je Ozna došla do te građe.

Sudbina rukopisa iz Kaone posebno je zanimljiva. Prema svedočenju istoričara Dimitrija Đorđevića, njemu je sredinom pedesetih godina 20. veka Dragoljub Pavlović iz Kaone doneo u Beograd jednu kopiju Vasićeve „Istorije Ravne gore”, koju mu je Dragiša ostavio pre polaska u Bosnu („Pročitao sam je u jednom dahu i zamolio svoje drugove iz organizacije da prekucaju jedan primerak”). Đorđević je originalni primerak odneo istoričaru Dragoslavu Stranjakoviću, koga je Titova milicija uhapsila 1958. godine. Na suđenju se nije pojavljivala informacija o rukopisu, mada je zbog Vasićevog kritičkog odnosa prema Mihailoviću i njegovoj organizaciji propaganda socijalističke Jugoslavije mogla da za svoje potrebe upotrebi tu građu. Đorđević je bio ubeđen da je rukopis završio negde u arhivi Titove tajne policije. Prekucani primerak rukopisa je zakopan, ali je ubrzo uništen zbog straha od provala Udbe.

Rukopis iz Kaone i Dobrica Ćosić

Sačuvana su i usmena svedočanstva o preostala dva rukopisa „Istorija Ravne gore”. Prema izjavi Miladina Vukosavljevića, novinara iz Čačka, Vasićev poverenik Dragoslav Todorović iz Vrnčana na Kablaru sakrio je negde u planinskom kršu i pećinama Vasićev rukopis „Istorija Ravne gore”, pisaću mašinu i niz drugih spisa. Todorović je umro pre nego što je novinar Vukosavljević došao do saznanja gde je tačno rukopis sakriven.

Postoji svedočanstvo novinara Emila Protića iz Ivanjice o trećem primerku rukopisa „Istorije Ravne gore”, koji je Vasić prilikom povlačenja iz Srbije 1944. ostavio u Ivanjici kod Jezde Đekića, koji je bio u rodbinskim vezama sa generalom Mihailovićem (iz Đekića je bila Dražina majka). Ovaj rukopis čuvao se sve do 1974, i dolaska Josipa Broza Tita u zapadnu Srbiju. Te godine otvarala se satelitska stanica u Ivanjici, dolazio je Tito, pa je Đekić zaključio da je najbolje da tajni rukopis uništi, jer se bojao pretresa Udbe i posledica koje bi ga zadesile ako mu pronađu četničku dokumentaciju.

Postoji i sumnja da je rukopis iz Kaone zapravo negde sačuvan i da ga je možda koristio Dobrica Ćosić kao istorijsku podlogu za svoja književna dela. Zna se da je Ranković davao Ćosiću neka Vasićeva pisma iz Drugog svetskog rata u kojima je kritikovao generala Dražu Mihailovića i ravnogorski pokret. Ta pisma Ćosić je kasnio poklonio Krleži, a zatim im se gubi svaki trag, osim jasnih saznanja da su postojala.



Komentari
Vest nema komentara.
Budite prvi koji će komentarisati ovu vest!

Ostavite komentar