Preporučujemo aplikaciju za Vaš telefon!     Android iOS

Pretraga vesti



Gornja Ježevica: Tužna sudbina kralja šume

post-title


Prkosio je godinama, prkosio je decenijama, a najstariji žitelji Gornje Ježevice, živopisnog sela smeštenog podno vrhova planine Jelice, tvrde da se gorostasni bor, ponos njihovog sela, odavno uhvatio u koštac i sa trećim vekom svog postojanja! A da li će uspravan dočekati i 300.rođendan, to ne zna niko, a ponajmanje ovaj umorni četinarski kralj šume, kome ništa nisu mogle ni oluje, ni velike hladnoće, niti udari gromova! Na žalost, to ne znaju čak ni odgovorni iz kraljevačkog Zavoda za zaštitu spomenika koji su pre 20-ak godina“izašli na teren“ i na bor postavili oznaku kojom je stekao status spomenika prirode!

Ali, to što je ovo drvo još u vreme Starih Slovena proglašeno za sveto – božansko drvo, zbog čega su se naši preci kleli sa „bora mi“, nije pokolebalo „bor-ubice“, da zbog malo luči, dube njegovo stablo. Sajla i pločica na kojoj piše da je bor pod zaštitom države Srbije, odavno su uništeni i sada je samo pitanje dana kada će se šumom začuti tužni tresak.

Od davnina je običaj u Srba da se groblje smesti u neposrednoj blizini bora ili da se on tu posadi. Iz tog razloga je i ovaj bor tik pored groblja porodica Prelić i Plazinić. Sve to nesavesne pojedince nije sprečilo da urade to što su uradili i sada ne samo što preti opasnost da drvo padne, nego što postoji realna mogućnost da pritom poruši i spomenike.

A na jednom od njih piše da je Nikola Prelić, poživeo celih 119 godina. Zasigurno da u Srbiji nema previše ovakvih spomenika i to je samo razlog više da nadležne službe na adekvatan način obezbede ovaj prostor.

A tužna sudbina ježevačkog šumskog gorostasa, inspirisala je Marka Matovića, mladog pesnika iz Prijepolja koji je na „privremenom radu“ u Čačku, da mu posveti pesmu.

LAMENT NAD BOROM

O moj bore, zlatibore, što si prišo suncu jarku,
oči moje milo streme, vrhu tvome u oblaku.
Al se lako snevesele, kad na tebi vide rane,
no ih iskra nade žari, dok god svoje njišeš grane.

O, moj bore, krasnobore, što živuješ usred gore,
srcu svome želim kasti, kako će ti ožiljci zarasti.
Pusti svoje melem smole, da te boli manje bole,
Jer si bore drvo živo, rane sam ti oplakivo.

O, moj bore vitobore, što po tebi ptice zbore,
što vetrove dočekuješ i leptire razvigore.
Ne znam ni sam da li usnih il je bila živa java,
da si posve prezdravio i nebesa grliš plava.

Slavuji složno poje u krošnjama tvojim znanim
zbog te divote i ja sam srećan, ko s devojkom raspevanom.



Komentari
Vest nema komentara.
Budite prvi koji će komentarisati ovu vest!

Ostavite komentar