Preporučujemo aplikaciju za Vaš telefon!     Android iOS

Pretraga vesti



Odlazak istinske majke

post-title


U utorak sahranjena gračanička igumanija Efrosinija bila je monahinja koja je gotovo čitav život provela služeći u ovom manastiru. Vladika raško-prizrenski Teodosije sa sveštenstvom i brojnim monaštvom služio opelo.

[caption id="attachment_71620" align="aligncenter" width="672"] Igumanija Efrosinija sa patrijarhom Pavlom, foto: Arhiva manastira Gračanica[/caption]

Na manastirskom groblju u Gračanici sahranjena je igumanija Efrosinija, monahinja koja je gotovo čitav svoj život provela služeći u ovom manastiru. Nekoliko stotina meštana, prijatelja i rodbine prisustvovalo je opelu u gračaničkoj crkvi.

– Odrastao sam ovde, igrali smo se žmurke i dosađivali, a ona, mati Efrosinija, bila je blaga i smejala se našim nestašlucima. Ljutila se kad preskačemo zid. Otkako znam za sebe, znam i nju, i svi mi koji živimo ovde – kaže Rale Zdravković, čija se kuća nalazi u neposrednoj blizini manastirske porte.

Igumanija Efrosinija došla je u Gračanicu 1948. godine kao mlada dvadesetogodišnja iskušenica Marijana Jeremić iz okoline Čačka i sav svoj dugi život posvetila služenju Bogu, crkvi i svome narodu.

– Za nju se može s pravom reći da je bila velika podvižnica Hristove ljubavi, jer je od mladosti sebe obećala Gospodu i ceo svoj život je posvetila njemu – rekao je vladika raško-prizrenski Teodosije, koji je sa sveštenstvom i brojnim monaštvom iz raznih eparhija Srpske pravoslavne crkve služio opelo.

– Mati Efrosinija je imala milostivo srce, svakoga da dočeka i uteši, a njene sestre svedoče o njenoj neizmernoj blagosti i ljubavi – rekao je vladika Teodosije.

– Ko hoće mnogo, neće dugo – često je ponavljala pronicljiva i bistra starica koja je sedamdeset godina brinula o Gračanici. Raskošni hram, monumentalne freske, svetsku prepoznatljivost, istorijski značaj, pratila je glad, dronjci na kaluđericama, bose noge, oduzeto imanje, spavanje u prizemnom sobičku, zabrana odlaska u baštu, poniženje na različitim nivoima i potpuna izolovanost. U najlepšoj srpskoj crkvi unutrašnji život bio je sveden na egzistencijalni minimum. Konake je zaposela vojska, policija, opština, lokalni seljaci zauzeli su njive. Izgledalo je da je samo pitanje trenutka kada će manastir ostati pust. Međutim, rad, molitva i grčevita borba za elementarne potrebe pobedili su nameru komunističkih vlasti da Gračanicu pretvore u muzej. Potpuno ostavljena od naroda, odvojena od sveta grupica mladih monahinja preživela je zahvaljujući ropskom trpljenju, radu i čvrstoj veri. Njima je bilo potrebno malo i to malo pobedilo je one koje su želeli da preuzmu sve ili da manastir prilagode „novoj realnosti, ideologiji i stanju na terenu”.

– Bog nam je pomogao, sve nam je dao, a i tukle smo se za svoje predvođene našom hrabrom igumanijom Tatijanom – govorila je mati Efrosinija. Početkom devedesetih ona nasleđuje staru igumaniju, nastavlja se period delimičnog oporavka, vraća se deo zemlje, dolaze mlade monahinje i vernici. Zajedno s njima, na vrata mati Efrosinije kucaju novi nevoljnici.

– Unutar vrtloga koji nas je zadesio tih godina, izbeglištva iz Krajine i Bosne i Hercegovine, nemaštine i stalnih inflacija, vladavine kriminalnih klanova i ekspanzije turbo-folka, rodio se na Univerzitetu u Prištini jedan tihi pokret studenata bez članskih knjižica neke političke stranke – podseća arhimandrit Evsevije (Meandžija) i dodaje da su ti mladi ljudi, među kojima je i on, poverovali u Boga i istinske vrednosti, pa su mnogi otišli u manastire. – Najbliža nam je bila Gračanica i tamo smo svake godine sa velikom radošću išli da pomažemo sestre prilikom branja grožđa. A sama proslava Vidovdana nije mogla da prođe bez prisustva patrijarha Pavla, ali ni bez pomoći studenata na manastirskim poslušanjima pod majčinskim pokroviteljstvom igumanije Efrosinije, koja nas je volela kao svoju decu.

[caption id="attachment_71629" align="aligncenter" width="672"] Vladika raško-prizrenski Teodosije sa sveštenstvom i brojnim monaštvom služio opelo, foto: Goran Andrejević[/caption]

Zatim stiže bombardovanje, a igumanija i sestrinstvo 1999. godine preživljavaju većinu nevolja svog naroda. Bombe padaju blizu manastira, dolazi Kfor i život postaje obeležen pratnjom i oklopnim transporterima. U manastir se preseljava sedište eparhije iz Prizrena, stižu diplomate, generali, izbeglice, novinari... Za sve njih sestrinstvo i igumanija imaju toplu reč i krov obezbeđuju krov nad glavom. Isto je bilo i u pogromu 17. marta 2004. godine.

– Svi ovde mogu da stanu. Ima mesta – govorila je tada, a u Gračanici nije bilo nijednog kreveta, nijednog sobička gde nisu bili proterani Srbi iz Obilića, Kosova Polja, Lipljana, Prištine...

Juče su se okupili mnogi od njih da isprate deo ljubavi koja ih je sedamdeset godina dočekivala iza ovih zidova. Okupili su se da pozdrave istinsku majku. Politika



Komentari
Vest nema komentara.
Budite prvi koji će komentarisati ovu vest!

Ostavite komentar