Preporučujemo aplikaciju za Vaš telefon!     Android iOS

Pretraga vesti



U Čačku se košarka igrala sa tablama od želea?

post-title


Pred kraj prošle godine beogradska izdavačka kuća „Komshe“ objavila je, a početkom ove bombasto najavila i promovisala knjigu slovenačkog novinara Serđa Tavčara sa pretencioznim naslovom „Kako je Jugoslavija osvojila svet“. Najavljena je kao živopisna ispovest o nastanku i razvoju jugoslovenske košarke. Međutim, od te najave u knjizi ima vrlo malo. Uglavnom se svodi na doživljaje i lično viđenje ovog verovatno najvrednijeg jugoslovenskog proizvoda od strane jednog isfrustriranog srbomrsca.

Knjiga počinje pričom o generaciji koja je prva započela sa osvajanjem medalja za našu zemlju. U tom delu knjige najveća pažnja posvećena je Ivu Daneuu, Josipu Đerđi, Borutu Basinu (koji je u reprezentaciju ušao znatno kasnije, nekoliko godina pošto su postali vicešampioni sveta) i Radivoju Koraću. Ni reči o srpskim asovima Nemanji Neci Đuriću (osam godina nezamenljivom članu prve petorke jugoslovenske reprezentacije), Slobodanu Rici Gordiću (verovatno najvećem umetniku u toj generaciji), Miodragu Siji Nikoliću (osvajaču svih medalja u prvoj polovini šezdesetih godina)... A, legendarni Žućko predstavljen je rečima: Korać je imao zastrašujuću fizičku snagu, koja ga je, paradoksalno, mnogo ograničila u tehničkom razvoju. Iskreno, bio je jako sirov igrač i jako ružan za gledanje. Legendarni levoruki, od onih koji desnom rukom ne mogu ni šoljicu da drže... Ispod koša bi podigao i sebe i sve protivnike koji bi se uhvatili za njegove ruke i ubacio loptu u koš... Jasno je da je sa takvom igrom, zasnovanoj na fizičkoj snazi, njegova karijera bila kratka [str. 30 i 31]. Prilično ružno i neukusno ako se zna da je sedmostruki najbolji strelac košarkaških prvenstava Jugoslavije poginuo u 31. godini života kao aktivni igrač-internacionalac i najbolji strelac italijanske lige te godine i imao zagarantovano mesto u našoj reprezentaciji koja je sledeće (1970) godine postala prvak sveta.

[caption id="attachment_77532" align="aligncenter" width="438"] „Sirov, snažan i ružan za gledanje“: Žućko Korać između Mišovića i sudije Beloševića[/caption]

Svoje mišljenje o Srbima, autor najrečitije iskazuje kroz priču o prelasku Dražena Praje Dalipagića u „Partizan“: Selektor reprezentacije i anđeo čuvar Partizana Ranko Žeravica pronašao je u Mostaru u Hercegovini u lokalnom klubu Lokomotiva jednog mladića koji se tek nedavno posvetio košarci. Na pragu dvadesete godine napustio je razne druge sportove koje je trenirao (fudbal, rukomet, odbojka) da bi se posvetio košarci čije je osnove naučio za neverovatno rekordno vreme. Njegov talenat se odmah pokazao ogromnim, zbog čega je Žeravica otišao da pregovara sa predstavnicima njegovog kluba i da ih ubedi da puste igrača da pređe u Beograd. Međutim, postojao je jedan mali problem: da bi se odobrio transfer bila je neophodna saglasnost saveza matične republike, a u Košarkaškom savezu BiH nisu imali ni najmanju nameru da izdaju takav dokument... Kao što to obično biva kad su u igri interesi prestonice i pre svega jednog od najmoćnijih ljudi tog sporta, u Beogradu su odlučili da su transferi igrača između republika pitanje saveza na nivou države i pošto su oni odlučili da Dalipagić može da ode u Beograd tako je moralo biti. A to što su na državnom nivou dominirali Srbi i njihovi sateliti nije imalo nikakav značaj. Pazite, jer takav mentalitet i posledične odluke bili su osnova mnogo važnijih i tragičnih zbivanja koja su se desila 20 godina kasnije i koja niko na svetu nije razumeo: zapravo niko nije razumeo kako to da su sve druge republike koje nisu Srbija protiv odluka donošenih na državnom nivou. Da li je Jugoslavija bila federativna republika ili ne? Da, ali šteta što je na federalnom nivou komandovala samo jedna od uključenih strana. Nešto što je ostalima sve više počinjalo da smeta [str. 64 i 65]. Mislim da ovde nikakav komentar nije potreban.

Svoju srbofobiju autor iskazuje i kada piše o legendarnom Moki Slavniću: Zoran Slavnić je 1968. imao nepunih 20 godina, ali imao je stav kao prekaljeni veteran, s obzirom da je pravi Srbin u svakom deliću svog karaktera: optimista, razmetljiv, beskrajno brbljiv, egocentričan, sa skoro patološkim kompleksom više vrednosti [str. 48].

Ipak, najveće bljuvotine i neistine izneo ja kada je u pitanju čačanska košarka, „Borac“ i najveći as ovoga kluba: Mesto koje bi takoreći moglo da se smatra simbolom duha jugoslovenske košarke, a naročito srpske, bio je jedan grad duboko u unutrašnjosti Srbije, na oko 120 km od Beograda, po imenu Čačak. Zašto se košarka tako primila baš u tom mestu na koje je i Bog zaboravio i zašto godinama nastavlja da stalno izbacuje igrače izuzetnog talenta ostaje jedna od najzagonetnijih tajni koje se mogu zamisliti. U jednom takvom mestu mogli su da se rode samo posebni likovi, i zapravo to su i bili. Bukvalno su na najčistiji mogući način bili otelotvorenje svih osobina srpskog naroda po osećanjima i stanju duha: jedna neizmerna i, za sve one koji bi ih posmatrali sa građanskim stavom, potpuno neshvatljiva samouverenost i nadmenost koja je izbijala iz svake reči i svakog gesta. Ti ljudi su zaista uvereni da su u centru sveta i da se sve rađa i kreće od njih, zbog čega je očigledno da je svet izvan njih neizbežno inferioran, te je na njima da pokažu put napretka i civilizacije ostatku čovečanstva... Pošto je košarka izmišljena, pa dobro možda ne baš izmišljena, ali sigurno razvijena, u Čačku, igra može da postoji samo onako kako je zamišljena u Čačku... Sve dok je Jugoslavija bila zajedno, ta njihova nadmenost predstavljala je pozitivnu kariku koja je poništavala potpuno odsustvo samopouzdanja od kog pate Slovenci ili kompleksi više vrednosti koje bi Hrvati želeli da imaju... Pratiti utakmice Borca bilo je uvek zabavno, pre svega kada bi igrao kod kuće u svojoj skučenoj dvorani. U međuvremenu pojavio se i lokalni heroj, igrač na kog su svi želeli da liče. Radmilo Mišović je bio najneverovatniji igrač u celoj istoriji jugoslovenske košarke i ko ga nikada nije gledao na delu ne zna šta je propustio. Bio je bucko od ne više od metar i 80 sa vrlo kratkim nogama i širokim trupom što je dovodilo do skoro komičnih pokreta, poput patka koji se šepuri po paradi. Njegova specijalnost bila je, naravno, šut: nije vodio loptu, nije išao na skok, o odbrani i da ne pričamo, čekao je da saigrači osvoje loptu i da mu je predaju da on šutne. I tako stalno. Ako bi se neko drugi usudio da šutne, publika bi ga gotovo kamenovala, jer jedini koji je šutirao na koš mogao je biti majstor Radmilo. Da bi mu olakšali posao u Čačku su postavili par tabli koje su izgledale pre kao da su od želea, a ne od pleksiglasa. Nezavisno od toga koliko bi snažno lopta udarila u njih, odbitak bi bio mekan i završio bi lagano na najviše 10 cm od same table... A u ovoj vrsti šuta Mišović je bio pravi fenomen: obično bi mu napravili blok na sredini terena, on bi krenuo par koraka unapred i ispalio projektil koji bi, pošto bi se odbio o žele, redovno završavao u košu. Na taj način postao je čak pet puta najbolji strelac prvenstva, prvi put 1968, a poslednji 1974, s tim što su naravno njegovi rezultati bili ograničeni kada se igralo van domaćeg terena i na tablama malo normalnijim [str. 70–73]. Zaista neverovatno ako se zna da je Radmilo uglavnom davao koševe „bez koske“, njegove lopte nisu dodirivale ni obruč, a kamo li tablu. Najviše koševa na jednoj prvenstvenoj utakmici dao je u Beogradu protiv „Partizana“ (54). Izuzetno veliki broj koševa dao je i „Radničkom“ u Beogradu (51), u Sarajevu (49), Splitu (47)...

[caption id="attachment_77533" align="aligncenter" width="291"] Spasile ga „table od gela“: Mišović u prodoru pored Katanića i Ducija Simonovića[/caption]

Tavčar mnoge događaje opisuje bajkovito, pa se postavlja pitanje da li su činjenice baš takve. Na primer: ...jedan od njih je bio stvarno mnogo dobar: veoma brz u rukama i nogama, mršav ali energičan, sa raskošnim arsenalom finti i, pre svega, šutem koji je rasturao. Već sam čuo da se o njemu priča kao o izuzetnom talentu, koji je nedavno otkriven u jednom pravom pravcatom rasadniku košarkaša, a to je bilo jedno nepoznato mesto u unutrašnjosti Srbije po imenu Čačak... Dragan Kićanović je bio fudbaler koji je greškom jednog dana dospeo na teren druge ekipe iz Čačka, Železničara. Kada je u ruke uzeo loptu, koju nikad pre toga nije video u životu, počeo je instiktivno da je šutira na koš... Dečak je odmah pokazao tehniku praktično savršenu da bi bila izmišljena tu na licu mesta i praktično je pogodio sve što je bacio prema košu [str. 60 i 61].

Oholi autor ove kontroverzne publikacije mnogim asovima (uglavnom srpskim i crnogorskim) dodeljuje pogrdne epitete. Tako za majora JNA Josipa Farčića kaže da je levoruki policajac [str. 77], čuvenog Bošu Tanjevića naziva hohštaplerom i lakrdijašem [str. 78]. Pišući o počecima Rajka Žižića, konstatuje: U Crnoj Gori u to vreme /1971/ košarka je bila prilično nepoznata [str. 60], zaboravljajući da je KK „Ivangrad“ još 1966. godine igrao prvu jugoslovensku ligu. Inače knjiga obiluje brojnim greškama i netačnostima. Tako na jednom mestu kaže da je beogradski „Radnički“ od „Borca“ kupio inženjera Miluna Marovića. Poznato je da je Marović rođen u okolini Čačka (Ovčar Banji), da je tu živeo prvih šest godina i da u Čačku nikada nije igrao košarku. Na dva mesta u knjizi kaže da je sarajevska KK „Mlada Bosna“ promenila ime u „Bosna“, što svakako nije tačno, jer se već početkom sedamdesetih zvala „Željezničar“. Goranu Rakočeviću (Igorovom ocu), namerno ili nesvesno, menja ima u Slaven...

Ipak, najveću pažnju, autor posvećuje raznim prevarama i marifetlucima u jugoslovenskoj košarci. Naširoko piše o reostatu na zadarskom semaforu, koji je omogućavao promenljivu brzinu zvaničnog časovnika u zavisnosti od dešavanja na utakmici, drmanju koševa u Splitu i Skoplju, gel tablama u Čačku, falsifikovanju datuma rođenja Dragana Kićanovića, brijanju brkova i drugim prevarama Laze Lečića... Sve to navodi na zaključak da je Jugoslavija prevarom osvojila svet!

Ne mogu da ne zaključim da je ova knjiga velika sramota za autora i srpskog izdavača.

Svetislav Lj. Marković



Komentari
Vest nema komentara.
Budite prvi koji će komentarisati ovu vest!

Ostavite komentar