Preporučujemo aplikaciju za Vaš telefon!     Android iOS

Pretraga vesti



Sto trideset godina od rođenja jedinog Čačanina premijera Jugoslavije

post-title


Za 84 godine postojanja Jugoslavije (pod različitim nazivima i nejednakim teritorijama) samo jedan Čačanin bio je njen predsednik vlade. Bio je to dr Milan Stojadinović, poznati političar, pravnik, priznati finansijski stručnjak, profesor univerziteta, ministar i premijer. /Ništa bolje Čačak nije prošao ni kada su u pitanju srpske vlade – samo se Miloš Minić nalazio na čelu Izvršnog veća Skupštine SR Srbije od 6. aprila 1957. do 9. juna 1962. godine./

Rođen je u Čačku 4. avgusta 1888. godine (23. jula po starom, tada važećem kalendaru) kao prvo dete Milice i Mihaila Stojadinovića. Otac Mihailo, sudija i advokat, rođen u Stopanji, po završetku Pravnog fakulteta u Beogradu radio je u Kragujevcu, Čačku, Kruševcu, Užicu i Beogradu. Majka Milica je rođena u Gornjoj Vrbavi kod Gornjeg Milanovca, potiče iz porodice Pavlović i praunuka je znamenitog arhimandrita Melentija Pavlovića. Imali su četvoro dece koja su zbog očevih službenih selidbi rođena u različitim mestima: Milan u Čačku, Nadežda u Kruševcu (1899), Dragomir u Užicu (1903) i Radmila u Beogradu (1906). I Milan se sa školom selio poput porodice: tri razreda osnovne škole završio je u rodnom gradu, a poslednji u Kruševcu, gde je započeo gimnazijsko obrazovanje, koje je nastavio u Užicu (tu je okončao šesti razred), a završio u Beogradu (1906). U glavnom gradu završio je i studije prava (1910). Ovi podaci rešavaju dugo prisutnu dilemu da li Stojadinović spada u znamenite đake glasovite čačanske Gimnazije.

Potom se usavršavao u Nemačkoj, Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Jedan semestar 1910/11. proveo je u Minhenu, a letnji u Berlinu, gde je sakupio podatke za doktorsku disertaciju. Doktorirao je u Beogradu 1912. sa tezom Nemački budžet. Potom je bio u Parizu (1912) i Londonu (1913), pa kada se vratio u zemlju postao pisar Ministarstva finansija koje je vodio Lazar Paču.

Tokom zime 1915/16. povukao se sa srpskom vladom na grčko ostrvo Krf i tu ostao do oslobođenja, 1918. Na Krfu se istakao kao finansijski stručnjak koji je pomogao da se stabilizuje srpski dinar. Tu je upoznao buduću suprugu Augustu, Grkinju cincarskog porekla. Sa njome se, posle rata, venčao i dobio dobio dve kćerke.

Po oslobođenju (1919) postavljen je za generalnog direktora Državnog računovodstva novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Pošto je sledeće godine podneo ostavku, postavljen je za direktora ovdašnjeg ogranka Engleske trgovačke banke. Na toj funkciji ostao je do 1922, a istovremeno je predavao privredne i finansijske nauke na Univerzitetu u Beogradu (1920/21). Međutim, univerzitetska karijera ga nije privlačila. Već 1922, sa 34 godine života, postao je ministar. U Vladi Nikole Pašića bio je ministar finansija od 16. decembra 1922. do 27. jula 1924. godine. U to vreme počeo je da piše za Politiku i nedeljnik na engleskom jeziku Ekonomist. Drugi put je izabran za ministra finansija kod istog premijera 6. novembra 1924. i vršio tu funkciju do 8. aprila 1926. godine. Taj period je ostao upamćen po stabilizaciji dinara i navodnim mahinacijama sa obveznicama ratne štete. Veliki uspeh Stojadinović je postigao i u SAD. Naime, američka vlada je od 1917. godine odobravala srpskoj vladi kredite u gotovom. U početku manje, a zatim sve više, tako da se rat završio sa znatnim dugom prema SAD. Da bi regulisali ratni i predratni dug, odnosno pretvorili kratkoročni u dugoročni zajam i stvorili uslove za nove kredite, Vlada Kraljevine SHS je poslala u Vašington delegaciju koju je predvodio Stojadinović. Veštim pregovorima uspeo je da obezbedi veoma povoljne uslove za nas. On u svojim memoarima posebno ističe ulogu naučnika Mihaila Pupina u ovom poduhvatu. Treba reći da je u delegaciji bio još jedan Čačanin – Radoje Janković.

Za vreme Šestojanuarske diktature povukao se iz političkog života i bavio privatnim biznisom. Bio je u upravnim odborima nekoliko preduzeća, predsednik Beogradske berze, direktor filijala dva britanska koncerna u Kraljevini Jugoslaviji...

Stojadinović je bio ugledni član Narodne radikalne stranke, a 1935. godine je sa Antonom Korošecom (Slovenačka ljudska stranka) i Mehmedom Spahom (Jugoslovenska muslimanska organizacija) osnovao Jugoslovensku radikalnu stranku (JRZ), popularno nazvanu Jereza. Narodni poslanik bio je u tri mandata.

Treći put Stojadinović je bio ministar finansija, na predlog kneza Pavla Karađorđevića, u Vladi Bogoljuba Jevtića od 20. decembra 1934. do 24. juna 1935. godine.

Predsednik Ministarskog saveta (današnjim rečnikom rečeno premijer ili predsednik vlade) i ministar inostranih poslova postao je 24. juna 1935. i na tim funkcijama ostao do 5. februara 1939. godine. Njegovu vladavinu su obeležili: znatan privredni rast zemlje, politika javnih radova, izgradnja modernih pruga i puteva posebno u brdovitim krajevima, popravljanje i proširivanje luka, gradnja obaloutvrda, zapošljavanje oko 150.000 ljudi, ukidanje dobrog dela dugova sitnih i srednjih zemljoposednika-seljaka, čime je povećao njihovu kupovnu moć, permanentno zalaganje za razvoj i napredak industrije. Smatra se da je to ekonomski i privredno najuspešniji period u jugoslovenskoj istoriji. Kao premijer priman je kod svih značajnih političkih lidera u Evropi, osim Sovjetskog Saveza (bio je zakleti antikomunista). Međutim, njegovu vlast potresale su i afere: pokušaj atentata u Skupštini (1936), Konkordatska kriza (1937), stalni nesporazumi sa Hrvatima... U međunarodnoj politici postigao je značajne rezultate: potpisao ugovor o međusobnom razumevanju sa Bugarskom, sporazum o prijateljstvu sa Francuskom, pakt o nenapadanju sa Italijom, vodio pregovore sa Nemačkom..., pokušavajući da sačuva bezbednost Jugoslavije. Bio je prvi premijer sa modernom ekonomskom vizijom, rešen da unutrašnju i spoljnu politiku stavi u službu ekonomije. Nije zgoreg naglasiti da je jedan od njegovih najbližih saradnika bio Ivo Andrić, zamenik ministra inostranih poslova (Stojadinović je bio ministar).

Knez Pavle ga je smenio 1939, a 18. aprila 1940. interniran je iz Beograda u Rudnik kod Gornjeg Milanovca zbog navodnog pronalaska kompromitujućeg materijala u njegovoj kući. Potom je premešten u Karan kod Užica, pa na Ilidžu kraj Sarajeva. Posle nepunih godinu dana u internaciji, deportovan je 18. marta 1941. u Grčku. Na zahtev Britanaca prognan je iz zemlje i predat im u Solunu, bez ikakvog sudskog postupka. Oni su ga deportovali na ostvro Mauricijus, gde je proveo ratne godine. Posle sedmogodišnjeg izgnanstva i zabrane povratka u otadžbinu, preselio se u Buenos Aires (1948), gde je proveo ostatak života. Tu je za vreme predsednikovanja Huana Perona pokrenuo časopis El economist, a preko lista Srba Južne Amerike Srpska zastava politički je delovao i u emigraciji. Sa bivšim poglavnikom NDH Antom Pavelićem potpisao je sporazum o razbijanju i podeli FNR Jugoslavije na tri nezavisne države: Srbiju, Hrvatsku i Sloveniju (1954).

Za vreme boravka u Argentini napisao je izvanredne memoare pod simboličnim naslovom Ni rat ni pakt, koji su najpre tamo štampani 1963. godine. Potom je njihov prevod objavljen u Rijeci („Otokar Keršovani“) 1970, pa u Francuskoj 1979, da bi u Srbiji bili objavljeni tek 2002. godine. Autor je i knjiga manjeg obima: Naša budućnost (1916, Ženeva), Borba protiv skupoće (1921), Naše valutne nevolje (1921), Monopol duvana (1931, na francuskom jeziku 1932), Jedan kralj, jedan narod, jedna država (1938), Dva sporazuma (1940), Zatočenik njegovog britanskog veličanstva – izvodi iz dnevnika (1976, Melburn). Nekoliko njegovih ekspozea i referata su štampani kao zasebne knjige i separati.

Preminuo je u Buenos Airesu 24. oktobra 1961. godine u svojoj kući. Tamo je i sahranjen.

Stojadinović je nesumnjivo najveća politička i ekonomska ličnost predratne Jugoslavije. Važio je za jednog od najbogatijih Jugoslovena između dva rata, bio veliki ženskaroš i visoki funkcioner masonerije.

MERCEDES

U okviru prve posete Nemačkoj, Stojadinović je posetio fabriku automobila Mercedes. Posle obilaska čuvene fabrike, direktor mu je saopštio da je uprava nemačkog giganta odlučila da mu pokloni poslednji model automobila. Stojadinović je to odbio rekavši da kao predsednik Kraljevske vlade nema pravo da prima poklone. Direktor je bio uporan, predloživši mu da ga kupi za neku simboličnu sumu.

- Koliko? – upita Stojadinović.

- Neka bude jedan vaš dinar – odgovori direktor.

Predsednik vlade izvuče iz džepa dvodinarku i pruži je direktoru.

- Šta sad da radimo, nemam sitno da Vam vratim kusur? – našali se direktor.

- Ništa ne mari. Dajte još jedan za kusur.

Svetislav Lj. Marković


Komentari
Vest nema komentara.
Budite prvi koji će komentarisati ovu vest!

Ostavite komentar