Preporučujemo aplikaciju za Vaš telefon!     Android iOS

Pretraga vesti



Za mene nema smrti dok mi otac ne javi

post-title


Đaci Čačanske gimnazije proneli slavu svoje škole i zavičaja ostavši ničice na čukama Solunskog fronta.

[caption id="attachment_79326" align="aligncenter" width="672"] Major Velimir Đ. Basarić (Foto: „Spomenica realne gimnazije 1837–1937”)[/caption]

Velimir Đ. Basarić, pešadijski major 33. klase Vojne akademije, poginuo je 28. oktobra 1916. na Čukama (Solunski front) i sahranjen kod crkve u selu Skočivaru. Odlikovan zlatnom medaljom i Karađorđevom zvezdom sa mačevima. Bio je neobično hrabar, neustrašiv oficir, bravurama silno podizao moral vojnika. Jednog dana na Solunskom frontu seo je na panj prema neprijatelju koji je na njega ispalio oko 40 granata, dok je on mirno pušio.

Kad su mu prebacili da ne treba da se izlaže opasnosti, odgovorio je: "Za mene nema smrti dok mi otac ne javi." Tako je i bilo.

Tog, oktobarskog jutra 1916. izjutra pozvao je oficire svoga bataljona da im da podušje pošto će toga dana u 11 časova poginuti, jer mu je to u snu javio pok. otac Đoka. Oni su se smejali i u šali pili podušje.

Uskoro, otpočela je krvava borba na Čukama. Bugari su bili potisnuti i baš kada se borba primicala kraju, Veljo je pao. Neprijateljsko zrno prošlo mu je kroz srce. Pogledali su u časovnik: bilo je tačno 11."

Major je samo jedan od 150 učenika čačanske Gimnazije koji su životom potkovali slobodu otadžbine, padajući ničice u ratovima za oslobođenje i ujedinjenje i u Prvom svetskom. Svakome od junaka i mučenika, bar po nekoliko redaka sećanja, posvetio je, kad minuše dve decenije, gimnazijski profesor prirodopisa Dragoslav S. Mitrović. Evo još nekoliko čemernih, ali velikih srpskih sudbina gimnazijalaca iz Čačka.

Vladislav Petković Dis iz obližnjeg Zablaća, obveznik činovničkog reda, utopio se kad je torpedovana lađa kojom je putovao u Francusku 1917. U pesmi "Po grobovima" Dis opeva smrt junaka palih za domovinu i žali što nije pao sa njima, ali mu se želja ispunila. Ovako je pisao:

"Ja nemam suza za one mladiće Što su ostali klancima i poljem, Sve drug do druga kao jedno biće, Ko jedna žrtva naraštaju boljem".

Danilo, pre monaštva Dobrivoje Božanić, jeromonah, bio je starešina manastira Svetog Marka kod Prizrena. Kad su Bugari 1915. zauzeli ovaj hram ubili su ga i njegovo telo bacili da ga divlje zveri rastrgnu i pojedu.

Dimitrije F. Ćosić, školski nadzornik, rezervni narednik Šestog pešadijskog puka trećeg poziva pri odstupanju je bio jako duševno potišten zbog propasti domovine i govorio drugovima: „Ja ovo raspeće ne mogu izdržati”. I zaista ga nije izdržao. Umro je u Peći 16. novembra 1915.

Dušan M. Glišić, pešadijski potpukovnik iz 26. klase Vojne akademije bio je komandant podoficirske škole i đačke čete u Skoplju. Učestvovao je i hrabro se borio u oba rata za oslobođenje i ujedinjenje. Ubio se u Uroševcu na Kosovu 1915. pošto nije mogao sa ono malo trupa kojima je raspolagao da odbrani Skoplje. Milosav Jelić u "Srbijanskom vencu" ovako ga opeva:

"Onda Dušan visok kao Rudnik, kroz sred srca vrelo zrno skresa, Noć se spušta, Srbija izdiše, Na Kosovu jedan božur više."

Milisav Terzić, učitelj, rezervni pešadijski kapetan poginuo je na položaju Kriva Čuka kao komandir Prve čete Prvog bataljona u Desetom pešadijskom puku, 31. avgusta 1916. U boj je kretao pevajući, verovalo se da ga zrno ne bije. Dan uoči smrti na rastanku sa jednim drugom rekao je da će sutra poginuti, a ako ovaj ostane živ i u Srbiju se vrati neka mu pozdravi majku Krunu, oca Filipa i potomke. Na dan smrti, pre nego što mu je granata odrubila glavu, napisao je nekoliko oproštajnih karata prijateljima i jednu deci, gde veli: "Draga moja deco, meni je suđeno da danas poginem. Ako se ikad obnovi Srbija, da u njoj budete dobri Srbi. Znajte da vaš tata u poslednjem času na vas misli. Vaš tata."

Profesor Mitrović zabeležio je: "Bedemi kostiju, more krvi i suza, razbacane humke znanih i neznanih junaka po svim kontinentima i morima na kojima se borba vodila, ostaće večita uspomena na herojsko padanje i dizanje našega naroda i ukazivati primer potomstvu kako se živi i mre za domovinu i narod, za njihovu slobodu, slavu i veličinu, za svoga Kralja".

I dodao reči kralja Aleksandra Karađorđevića: "Jugoslavija će biti dostojna svojih slavnih pobeda ako svoja pokolenja vaspita na večitim primerima naših nacionalnih mučenika i junaka".

Na spomen ploču u čačanskoj Gimnaziji uklesano je 150 imena, uz tekst: "Đaci ove Gimnazije poginuli u Srpsko – turskom, Balkanskom i Prvom svetskom ratu. Otkriveno o 150 – to godišnjici Gimnazije, 1987. godine."



Komentari
Vest nema komentara.
Budite prvi koji će komentarisati ovu vest!

Ostavite komentar