Šest stvari koje treba da znate o srpskom jeziku

Međunarodni dan maternjeg jezika obeležava se svake godine 21. februara. Osnovni cilj je da se podigne svest o značaju maternjeg jezika. Uspostavio ga je Unesko 1999. na predlog Bangladeša i obeležava se redovno od 2000. godine. JUŽNOSLOVENSKI JEZIK. Kako stoji u Gramatici, jezik Srba, zajedno sa jezikom Slovenaca, Hrvata, Crnogoraca, Bošnjaka, Bugara, Makedonaca i nekadašnjim staroslovenskim jezikom, pripada južnoj grani slovenskih jezika. NOVOŠTOKAVSKI STANDARD. Za osnovu srpskog standardnog jezika uzet je štokavski dijalekat, koji razlikuje dva izgovora: ekavski i ijekavski. Veći deo Srba govori ekavski, dok se ijekavski govori na krajnjem jugozapadu Srbije, u delu Hrvatske, Bosni i Hercegovini (Republici Srpskoj) i u Crnoj Gori. Postoje pokušaji, ali bez pravog jezičkog utemeljenja, da se ijekavski izgovor veže za jezike Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca. NAJVAŽNIJE OSOBINE NOVOŠTOKAVSKOG STANDARDA. Četvoroakcenatski sistem, gde dugi neakcentovani vokali mogu doći samo posle akcentovanih slogova. Nova deklinacija, tj. sedam padeža. VUK STEFANOVIĆ KARADžIĆ. Srpski kulturni reformator, tvorac savremene srpske azbuke, književnog jezika i pravopisa. ĆIRILICA. Tradicionalno pismo u srpskom jeziku, u obliku koji joj je dao Vuk Karadžić. Ima 30 slova u azbučnom redosledu, poreklom iz crkvenoslovenskog, a u daljoj perspektivi iz grčkog jezika. U ćirilici je u potpunosti sprovedeno Vukovo načelo: jedan glas – jedno slovo. Fonološki princip nije sproveden i u latinici, tu su za neke znakove upotrebljene dvoslovne kombinacije. SRPSKOHRVATSKI JEZIK. Uobičajen termin u svetskoj slavistici, ali i u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata. Njegove varijante su bile srpska i hrvatska, a od sedamdesetih godina pominje se i „bosanskohercegovački standardnojezički izraz“. U državama nastalim posle ratova koji su doveli do raspada Jugoslavije, usvojeni su pojedinačni nacionalni nazivi jezika.