Čačak - Sa nadmorskom visinom od 4478mnv Matterhorn u švajcarskim Alpima, jedan je od najprepoznatlivijih i najpoželjnijih vrhova u svetu alpinizma. Nazivaju ga i Toblerone po čuvenoj čokoladi, po kom vrhu je čokolada i dobila izgled trougla i sada je među ostvarenim ciljevima dvojice hrabrih alpinista iz Čačka. Srpski alpinisti Marko Ristanović i Miloš Milovanović uspeli su da se popnu na ovaj čuveni vrh 18. jula 2026. god. nakon drugog pokušaja i dugogodisnjeg iskustva u alpinizmu.
Iako Matterhorn nije najviši vrh u Evropi, njegov izgled, zahtevna konfiguracija i izloženost čine ga jednom od najcenjenijih planina među alpinistima širom sveta. Upravo zbog toga, Čačani su želeli da ga uvrste među svoje najveće alpinističke uspehe.
- Prošle godine smo pokušali uspon, ali zbog lošeg vremena odustali smo od uspona. Ove godine smo se vratili i 18. jula uspeli da se popenjemo na vrh. Fizičke I kondicione pripreme su trajale mesecima, kaže za RINU Marko.
Sam uspon i povratak sa vrha trajali su više od 16 sati, dok je nakon toga usledio i dodatni silazak u Zermatt od oko pet i po sati. Ristanović ističe da najveći izazov nije bio samo fizički napor.
- Najveći izazov nije bio fizički napor, već održati maksimalnu koncentraciju sve vreme. Veoma je izložena planina, niste stalno osigurani i svaka greška može imati tragične posledice. Upravo zbog toga, najvažnije je ostati smiren i potpuno fokusiran tokom čitavog uspona i silaska, rekao je Ristanović.
Uspon počinje iz doma Hörnli Hut, koji se nalazi na 3260 metara nadmorske visine. Alpinisti kreću oko četiri sata ujutru, a Čačanima je do vrha trbalo oko sedam sati penjanja. Veći deo rute čini izložena stena trećeg i četvrtog stepena težine.
- Veći deo vremena penjali smo se slobodno, bez naveze, sa kompletnom opremom i rančevima. Na samom vrhu nismo se dugo zadržavali. Ostali smo svega desetak do petnaest minuta zbog jakog vetra. Potrebno je što pre krenuti nazad, jer je silazak zapravo zahtevniji od uspona, dodaje.
Jedino mesto za predah je kućica sklonište u hitnim situacijama na 4.003 mnv. Solveyhut. Tu su napravili kratku pauzu i upoznali alpinistu iz Južne Koreje koji im se priključio i pomogao na nekoliko kritičnih situacija u pronalaženju rute, zato što planina nije obeležena markacijama.
- To je praktično jedino mesto gde čovek može da sedne nekoliko minuta. Na steni gotovo da nema prostora za odmor. To je izuzetno rizična planina. Samo u sedmici kada smo mi bili, četiri alpinista je izgubilo život na istoj ruti kojom smo se penjali. Zbog nedostatka jasnih oznaka, često dolazi do grešaka u pronalaženju prave rute. Na pojedinim mestima prostor kojim treba proći širok je svega pola metra. Tek u završnom delu planine na oko 4300mnv. postoje fiksna brodska užad koja jasno usmeravaju kretanje, kaže ovaj alpinista, rekao je ovaj planinar.
Vreme ih je poslužilo, ali vetar nije dozvolio dugo zadržavanje na vrhu. Planirali su i rezervne dane ukoliko bi vreme bilo loše, ali nije bilo potrebe. Ipak, na vrhu ih je dočekao snažan vetar, a između 4200 i 4400 mnv. bilo je nešto magle, ali je vidljivost bila sasvim dobra. Kada su se popoli fotografisali su se sa svojim obeležjem, pa je tako na ovom evropskom planinskom vrhu zablistala i zastava Srbije.
- Zbog visokih temperatura prethodnih dana, na vrhu nije bilo mnogo snega. Do samog vrha vodi uski greben, a na pojedinim mestima staza je široka tek za dva stopala. Na vrhu se nalazi veliki krst i statua Bogorodice. Drugih obeležja gotovo da nema. Nema gomile zastava kao na Everestu. Jedina zastava koju smo razvili bila je naša, zastava Srbije, rekao je Marko.
Za Miloša Milovanovića, pored fizičke spremnosti, ključnu ulogu na Matterhornu ima mentalna snaga. Kako kaže, fizička priprema je neophodna, ali bez stabilnosti uma i potpune koncentracije ovakav poduhvat nije moguć.
- Niste konstantno osigurani i ne postoji osećaj potpune bezbednosti. Pred vama je gotovo 1200 metara vertikalne stene koja je tehnički zahtevna, i jako naporna za penjanje zbog nadmorske visine i proređenosti vazduha, i kojom se treba vratiti na početnu tačku, sto je svakako teži deo ekspedicije. Cela ekspedicija je trajala oko 16 sati, a dodatni problem je bio nedostatak sna. Prethodne noći gotovo da nismo spavali. Polazak je oko četiri ujutru, domovi su puni ljudi, uzbuđenje je veliko i praktično nema kvalitetnog sna, rekao je Miloš.
Zbog svega toga, kako kaže koncentracija mora biti na najvišem nivou.
- Na visinama iznad 4.000 mnv. gde je vazduh razređen, svaka greška može biti kobna. Fizička spremnost je jako važna, ali bez mentalne stabilnosti i potpune koncentracije ovakav uspon nije moguć, ističe Miloš.
Iako još nisu doneli konačnu odluku, Čačani već razmišljaju o narednim izazovima. Jedan od planova je povratak na Mont Blanc, gde prethodni put zbog vremenskih ulova nisu uspeli da stignu do vrha. A u razmatranju su i Elbrus najviši vrh Evrope, kao i Eiger.